Jednoga je dana došao jedan jako zloban dječak. Taj je dan bio praznik: Dan planeta Zemlje.

         Okoliš i sva priroda morali su biti čisti. Ali je dječak jako puno jeo i sve što je bilo u vrećicama pobacao je uokolo. Bacao je papire, čupao travu, nije bio dobar. Otišao je kući, morao je ići u goste. Kada su ljudi vidjeli nered, otišli su po njega, ali ga nije bilo kod kuće. Ljudi počeli čistiti. Samo je jedan čovjek bio sposoban i sve je sam počistio. Zato je čovjek rekao: «Ovaj djelić koji smo čistili je moja zemlja jer sam najviše počistio.» Svi su se složili osim jednog mudrog, ali plašljivog čovjeka. Nije se usudio izaći i nešto reći. Čovjek je svaki dan zapovijedao svima i svima govorio: «Ovo je moja zemlja.» Tada se mudri čovjek naljutio. Pozvao je sve ljude i rekao: «Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji.» Svi su se složili i od tada su sve dijelili i tako zemlji radili sve najbolje.

         Samo je čovjek bio pohlepan, ali zbog toga je i stradao. Ne znamo od čega, možda od zlobnosti.