…Što li skriva?

Često se pitam dok navečer ležim u bakinom krevetu, čekajući je da legne pored mene. Volim miris dunja i jabuka koji se kod moje bake i danas širi sobom kao svake jeseni.

-Evo je, dolazi!- pomislih, čuvši korake. Mora mi reći što u njemu skriva. Nisam je morala dugo nagovarati. Odmah mi se činila mlađom, a oči su joj tako neobično zasjale.

-Ljubo bakina…-rekla je milujući me po kosi. Ovaj gornji dio ima dva staklena krila i u sredini ogledalo. Za njega su zataknite didina i moja slika kad smo bili mali. Vidiš da je sva požutila. U staklenjaku držim trube tkanja što su tkale moja baka i moja mama. Vidiš ovaj žuti cvit. To je smiljak. Sa smiljkom su nekada muški kitili kape, a ženske glave. I danas kad se spremiš u nošnju metiš cvit. Ovo je tkanica crven, bili, plavi. To sam ja otkala i pravila gombice. Ovdi su mi složita milja i stoljnjaci…-govori baka pokazujući u staklenjak.

-Donji dio staklenjaka je ladičar. U ladicama je nošnja, koju sam nekad nosila ja i koju volim vidit na teb` kad se spremiš- reče baka i poljubi me u čelo-

-Tud je svilanka , krpana rubina, sotešna, odnica…-govorila je baka nastavljajući otvarati ladice. One su se teško otvarale, malo zbog težine, više zbog starosti.

-Eto vidiš…-nastavlja baka -`vo je prsluk s ogledalci, `vo je jankel,  `vo su rajtozle, a  `vo je gunjac. To su muški nosili, a ovo je moj prvi ćelimak. Baka mi ga je tkala za misu. Vi mladi danas ne znate ni šta je to. Mi smo to nosili u crkvu i na njemu klečili za vrime mise.

-U ovoj najdoljnjoj ladici su čičkane čarape kalčine, a `vo su opanci i moje sandale, još curske.-

Pažljivo sam slušala baku i promatrala izraz njezinog starog lica, dok je s nostalgijom govorila o starom staklenjaku. Osjetila sam umor u njenom glasu, pa sam je zamolila da legnemo u krevet. Dan moje bake još nije gotov. Slijedila je večernja molitva. Baka navečer najčešće moli žalosnu krunicu.

Svako jutro, prije nego ustane, moli sedam Očenaša, sedam Zdravomarija, sedam Slava Ocu, Vjerovanje i Anđeo Gospodnji. Svakog mjeseca, prvih devet dana, moli devetnicu za svoju djecu i unučad.

Nakon svake molitve, moja baka, otvara malu ladicu na starom staklenjaku i u njega sprema  krunicu i svoj molitvenik.

Mateja Vukovarac, 8.a

Nastavnica: Marija Stojanović

 U našoj školi je 2. lipnja 2006. godine proslavljen Dan škole. Za taj dan je u našoj školi priređen program. U programu su sudjelovali učenici škole,od onih najmlađih pa do najstarijih. Za vrijeme programa mogle su se čuti različite zanimljive recitacije i igrokazi, ali i plesne točke. Zbor i tamburaši su nam otpjevali nekoliko lijepih pjesama. Dodijeljene su i pohvalnice i priznanja najboljim učenicima, a i predstavljena je naša nova web stranica. Program je završen pjesmom „Nek svud ljubav sja“ koju je otpjevala naša učenica Marijana Radičević u klavirsku pratnju nastavnice Andrijane Bogdanović.

         Prijateljstvo! Riječ od značenja za sve nas. Koliko volimo i cijenimo prijatelje današnja vremena čini se vrlo loše. Svi smo grješni i kao takvi, ponekad, krivo nastupimo prema drugima; nekad svjesno, a nekad i nesvjesno. Prijateljstvo je veza u kojoj čovjek ima nekog s kim može podijeliti sve. Da bismo imali tu čvrstu vezu, moramo izgraditi čvrste temelje odnosno most koji će u svakom trenutku biti obnovljen ukoliko dođe do oštećenja. Svi mi mislimo da za poljuljanost mosta postoji krivac i naravno, nikada ne okrivljujemo sebe nego uvijek, drugu stranu. Razgovorom s mamom dolazim do saznanja da trebamo ulagati sav trud kako bi to opstalo. Lijepom gestom, kaže mama, može se obnavljati most bez obzira što misliš da nisi ti krivac, ali ako nakon tvoje lijepe geste druga strana ostane čvrsta i ustegnuta znači da nikad nije htjela taj most prijateljstva.

                                     Katarina Kovač, 3. razred

Kao leptir

kad sleti na cvijet.

Kao kap kiše

kojoj se raduje sušni svijet.

Kao ptica u letu

mamin poljubac

je najljepši na svijetu.