Draga domovina roda mog,

zalaska sunca brončanog,

velikog srca koje voli sve nas,

kršćanske vjere u kojoj nalazimo spas.

Volim ja nju, srce me boli,

znam po tome da me ona voli,

čuvam ju i hvalim se njom,

zato što je u njoj moj dom.

Ljudi u njoj mole se za nju,

i njima je dom također tu,

Bože zato čuvaj sve,

od Istre do Baranje.

Bože daj nam ljubav svu,

i sačuvaj Hrvatsku.

Kada se smiješim nije važno koje je godišnje doba.Jer kad se osmijeh primi uvijek bude nekako toplo u srcu.Kad se bilo tko nasmiješi nije važno u kojoj namjeri, star ili mlad, siromašan ili bogat, Hrvat ili netko drugi osmijeh uvijek vrijedi.Osmijeh je kao putovnica, kud god ideš on služi i vrijedi.On je kao oružje protiv zla, ako ti netko želi nauditi ti mu se nasmiješi, razapni osmijeh od uha do uha.Osmijeh je katkad malen, otvoren, velik…Tko god ti pruži osmijeh primi ga.Osmijeh je najčešće okrugao, poput Zemlje.Najveći osmijeh je čitav svemir.Osmijesi su cjelovi za voljene, zato na samrti dajte jedan osmijeh za sve.

Kad se slože male ruke,

nastaje toliko graje i buke.

Kakvi su đaci-to svi znaju,

znaju i kakvu podižu graju,

a što je đacima na pameti,

to ne može nitko da se sjeti.

Kad se male ruke slože nema ni ''r'' od rada,

a kad su razdvojeni mir u učioni vlada.

Kad od njih netko svoju ideju ima,

to učiteljima predstavlja muku,

jer se đaci ne slažu jer je za njih loša tu rima,

pa se normalno posvade i žestoko potuku.

Tad učiteljima živce pukne,

iz njihovih usta opomena sukne,

i onda ih umire teško,

jer njih umiruje samo snijeg i snješko.

Pa ponovno nastane velika svađa,

i jedan drugog uvredama gađa.

Zato:Kad se male ruke slože,

teško da se nešto napraviti može!

Sve u vezi prijateljstva tople su riječi,

koje bi svatko drugom trebao reći.

Prijateljstvo je kao ljubavi naselje,

jer si prijatelji samo najbolje riječi kažu,

prijateljstvo su također i lijepe želje,

i kad si ljudi ne lažu.

Kad je tvoj prijatelj blizu ništa u miru ne stoji,

tako ćeš znati da i za tebe prijatelj postoji.